Za 15. BiH kongres o transportnoj infrastrukturi i transportu u Sarajevu napisali smo rad koji postavlja pitanje je li ova regija doista spremna za elektronički teretni list. Pravno i tehnički jest. Na papiru je ostao još samo teretni list.
21. i 22. rujna 2026. naš će rad biti izložen na 15. BiH kongresu o transportnoj infrastrukturi i transportu u Sarajevu. Željko Bajšanski, naš osnivač i direktor, napisao ga je s prof. dr. sc. Pavlom Gladovićem iz Inženjerske akademije Srbije i s Aleksandrom Pavlovićem, direktorom tvrtke CIS inženjering d.o.o.
Rad počiva na studiji opravdanosti koju je CIS inženjering izradio u lipnju ove godine, a koju možete preuzeti u cijelosti. Rad joj postavlja jedno usko pitanje: je li ova regija doista spremna za elektronički teretni list, ili je to i dalje tema za neka druga vremena?
Pravni teren pomaknuo se brže od razgovora o njemu
Kada smo 22. lipnja stajali u dvorani Gospodarske komore u Novom Sadu, na našem je slajdu pisalo da Srbija nije ratificirala Dopunski protokol iz 2008. godine. Taj je slajd zastario u roku od nekoliko tjedana.
Stanje u regiji danas (aktualni pregled ovdje):
- Srbija i Crna Gora ratificirale su u srpnju 2026.
- Sjeverna Makedonija i Albanija u travnju 2026.
- Slovenija 2017., Mađarska 2024.
- Bosna i Hercegovina i Hrvatska još uvijek nisu ratificirale
Protokol ukupno ima četrdeset dvije države ugovornice. eCMR ima istu pravnu i dokaznu snagu kao papir na relacijama na kojima su obje države ratificirale.
Neovisno o međunarodnom okviru, srbijanski Zakon o elektroničkom dokumentu, elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja u elektroničkom poslovanju već kaže da se elektroničkom dokumentu ne može osporiti pravna valjanost samo zato što je elektronički. Uvelike je usklađen s europskim okvirom eIDAS. Taj je dio posla već obavljen.
Ni tehnologija nikada nije bila prepreka
Rad redom prolazi kroz tehničke preduvjete, a iskren je zaključak da su dosadni. Širokopojasni internet, pokrivenost mrežama 4G i 5G, pametni telefoni u rukama vozača, oblak, elektronički potpis, digitalni identitet, QR provjera — sve je to zrelo, primijenjeno i u svakodnevnoj uporabi u drugim dijelovima istoga posla.
Najjasniji je dokaz ono što je ova regija već digitalizirala. U Srbiji se 99,72% carinskih deklaracija podnosi elektronički. GPS praćenje i upravljanje voznim parkom gotovo su sveprisutni. Elektroničko izdavanje računa stalno raste. Sustavi TMS rašireni su kod srednjih i velikih prijevoznika.
A onda, usred svega toga, stoji CMR teretni list — na papiru.
Na papiru je ostao samo teretni list
Službene statistike o broju izdanih CMR dokumenata nema, pa ih je studija procijenila posredno, iz carinskih, prometnih i trgovinskih podataka: oko 1,5 milijuna godišnje u Srbiji i oko 3,25 milijuna u šest gospodarstava Zapadnog Balkana — od čega samo na Bosnu i Hercegovinu otpada 0,6–0,8 milijuna.
Svaki se od njih tiska u više primjeraka, nosi u ruci, potpisuje rukom, šalje poštom natrag i odlaže u fascikl.
Koliko stoji čekanje
To je dio studije koji me najviše zanima, pa da brojke iznesem otvoreno.
Obrada jednoga papirnog CMR-a traje oko 23 minute; obrada elektroničkoga oko 9. Trošak rukovanja jednim papirnim dokumentom iznosi oko 7,20 € — unos podataka, tiskanje, fizička razmjena, kontrola i ispravci, arhiviranje i administrativno vrijeme oko svega toga — naspram oko 2,00 € za elektronički ekvivalent. Razlika od 5,20 € po dokumentu konzervativna je neto korist na kojoj studija gradi sve ostalo.
Pri 1,5 milijuna dokumenata godišnje to je 7,8 milijuna eura godišnje u Srbiji; pri 3,25 milijuna, koliko ih je u cijeloj regiji, oko 16,9 milijuna — izravan i opipljiv trošak, prije nego što se išta mekše uračuna. Dodajte šire gospodarske učinke, koje studija namjerno konzervativno procjenjuje na 6,00 € po dokumentu — ušteda vremena, manje pogrešaka i sporova, veća produktivnost — i ukupno se dolazi do 16,8 milijuna eura godišnje u Srbiji i 36,4 milijuna u regiji.
Postoji i papirnata brojka: oko 6 milijuna listova godišnje u Srbiji, oko 13 milijuna u regiji, otisnutih, poslanih i uskladištenih.
Tu su i granice. Indikativna zadržavanja iz studije su 30–90 minuta na Horgošu, 20–60 na Batrovcima, 30–60 u Preševu i od 10 minuta do 3 sata na Karasovićima. eCMR ne ukida kolonu — ali onaj dio kolone koji je rukovanje dokumentima, ručna provjera i isti podaci pročitani s papira po tri puta jest točno onaj dio koji uklanja.
Kako to izgleda u novcu
Studija modelira nacionalnu platformu s 3 milijuna eura ulaganja i 400.000 eura godišnje za rad, na desetogodišnjem horizontu uz diskontnu stopu od 5%, uz prihvaćanje koje raste od 25% u prvoj godini prema 95%. Ulaganje se vraća za otprilike godinu i pol.
Pokazatelji povrata u studiji su golemi. Neću ih isticati, jer ovoliki koeficijent govori manje nego što se čini: tako izgleda računica kada se skroman, jednokratni trošak platforme podijeli koristima koje se ponavljaju na milijun i pol dokumenata svake godine. Ono čemu treba vjerovati jesu razdoblje povrata i onih 5,20 €.
Ono što mene uvjerava jest analiza osjetljivosti. Studija je podigla ulaganje za 20%, operativne troškove za 20%, spustila koristi za 20% i usporila dinamiku prihvaćanja — svaki parametar posebno, kako traži metodologija Europske komisije. Nijedan scenarij nije preokrenuo zaključak. Dva scenarija koja doista bole jesu manje koristi i sporije prihvaćanje, a oba su problem prihvaćanja, ne tehnologije.
Srednji je put onaj skupi
Studija je odmjerila tri opcije: ne činiti ništa, djelomično digitalizirati ili izgraditi platformu.
Ne činiti ništa lako je iskazati u novcu — to je onih 7,8 milijuna eura godišnje, svake godine, uz dolazak na rok Europske unije od 9. srpnja 2027. nespreman.
Djelomična digitalizacija ona je koja djeluje razborito, a nije. Zadržava hibridno poslovanje u kojem je dio podataka digitalan, a dokument i dalje papirnat, pa se ista informacija i dalje unosi više puta i ništa od toga nije interoperabilno ni s kim. Troši stvaran novac da bi sačuvala točno onaj problem koji je trebala riješiti. Prema našem iskustvu, na tom srednjem putu većina tvrtki iskreno namjerava stati, a to je najskuplje mjesto za stajanje.
Što „spremnost“ još traži
Četiri stvari, nijedna od njih softver:
- Dovršenu ratifikaciju ondje gdje je nema — u ovoj regiji, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
- Opremljene i educirane inspektore. Dokument koji inspektor ne može provjeriti na rampi još uvijek nije dokument.
- Interoperabilnost, ne samo digitalizaciju. Platforma koja digitalizira samo unutar svoja četiri zida pomaknula je papir, nije ga uklonila.
- Prijevoznike koji krenu prije roka. Tvrtke koje počnu 2026. dočekat će 9. srpnja 2027. mirno. One koje počnu 2027. dočekat će ga istodobno sa svojom konkurencijom, i na istoj granici.
Zaključak
Odgovor na pitanje iz naslova je potvrdan. Pravni okvir postoji i u ovoj se regiji u posljednjih godinu dana bitno popravio, tehnologija je zrela i dokazana mnogo dulje od toga, a trošak koji papir nosi sa sobom mjeri se u milijunima eura godišnje — 7,8 milijuna samo u Srbiji, prije nego što se uračuna ijedan širi učinak.
Ono što preostaje nije tehničko pitanje nego pitanje odluke i tempa. Prijelaz na elektronički teretni list ne traži da se bilo što izmisli. Traži da se prestane s tiskanjem.
Vozite robu, ne papire.
Photo by Boris Hamer on Pexels
